Razmišljam nešto u posljednje vrijeme o ljudima koji su me jako povrijedili u prošlosti i interesantna mi je emocija koju osjećam.
Prije neke 2 godine prošla sam kroz jako težak period, koji je mnogo uticao na to ko sam danas. Nema potrebe da dijelim detalje, ali mislim da je važno da podijelim put kojim sam prošla i ono što sam njime naučila, jer nekome može pomoći. Ako se sad nalaziš u teškoj situaciji gdje te je neko izdao, povrijedio – ovo ti može biti korisno.
Za početak želim da kažem da me je decenija rada na sebi koja je prethodila tom teškom periodu doslovno spasila, zajedno sa mojim bliskim ljudima. Svaki odslušani video na temu ličnog razvoja, svaka analiza koju sam u tih 10 godina napravila, svaka edukacija kroz koju sam prošla i iz nje nešto poučno izvukla, svaka pročitana knjiga, svaki “duboki” razgovor sa ljudima iz ličnog razvoja je doprinio tome da sebe izvučem na površinu onda kad je bilo teško. Onda kad sam se pitala kako je druga strana tako nešto mogla da uradi, da li će ikad taj period u kome se loše osjećam proći… Stoga, ne dozvoli da te iko uvjeri da to što radiš na sebi, čitaš, istražuješ, upijaš informacije nije korisno! I primjenjuj. Sve to što saznaš, naučiš, primjenjuj. Tek ćeš tada vidjeti punu vrijednost onoga što učiš!
Dalje, jako je važno da znaš da tuđe ponašanje ne govori o tebi. I da ni na koji način nijesi odgovorna za tuđa djela. Dakle, kad neko kaže da te je povrijedio jer mu se nije dopalo tvoje ponašanje prije određenog vremena, važno je da znaš da je ta osoba, svjesno ili ne, odabrala da te povrijedi. Mogla je situaciju da riješi i na drugi način. Na primjer komunikacijom. Ali je odabrala drugačije. Nije poenta da ih okrivimo, već da spoznamo odgovornosti.
Ovo je isto jedna od stvari koje sam se pitala: “Pa možda da sam ja nešto uradila drugačije možda se ovo ne bi desilo?” Možda, ali je super što se baš tako desilo da naučim da više nikad ne tražim u sebi grešku za tuđe postupke. Odgovorna sam isključivo i samo za svoje. Isto kao i ti.
Da se vratimo sad na pitanje kako je neko mogao nešto da uradi. Koliko često sebi postaviš ovo pitanje? Jer ti je neshvatljivo, ti to nikad ne bi uradila… Ja sam se ovo pitala često. I kroz pomenutu situaciju i kroz posao kad mi nije bilo jasno “zašto ljudi ne razmišljaju svojom glavom” i u raznim drugim životnim okolnostima… Moj mir povodom ovoga je nastupio kad sam zaista prihvatila da svi imamo svoj ugao gledanja na stvari, različite početne tačke i kad sam zaista počela da živim u skladu sa tim. Dakle, ok, prihvatam da si odigrao potez na svoj način i da se taj način ne poklapa sa onim što bih ja uradila. Neću se unositi u pitanje kako si to mogao, već ću razmisliti o svojim narednim potezima.
Kad prestaneš da se pitaš kako je neko mogao nešto da uradi ne znači da nećeš više ništa osjećati kad se nešto dogodi, već znači da oslobađaš sebe tereta koji svakako i nije tvoj.
Možda jedna od najvažnijih lekcija – dozvoli sebi da osjećaš i ne kudi se zbog toga! Imala sam momente kad sam govorila sebi da ne bih trebala tako loše da se osjećam i stvari su krenule uzlaznom putanjom onda kad sam prihvatila svoja osjećanja i prestala da se borim protiv njih. Shvatila sam da se snaga ne ogleda u tome da nikad nemaš emotivnu reakciju, već upravo suprotno! Snaga se ogleda u tome da dozvoliš sebi da zaista iskusiš emocije koje ti nadolaze, a sve ostalo je samo guranje stvari pod tepih i odlaganje suočavanja sa onim što osjećaš. Odlaganje svog rasta. Jer kroz takva iskustva zaista možeš mnogo da porasteš i naučiš o sebi. A kad svjesno postigneš rast prolazeći kroz (ne samo) teška iskustva time razvijaš i svijest o svojoj vrijednosti. Razvijaš samopouzdanje koje ti niko kasnije ne može poljuljati.
Prolazeći kroz pomenuti period prilično sam kudila sebe jer nijesam poslušala svoju intuiciju onda kad je doslovno zvonila i pokušavala da me usmjeri. Ne, ja sam htjela da pružim još jednu priliku, da vidim da li će se nešto promijeniti – ili sam bar tako mislila. Kasnije sam shvatila da nijesam bila svjesna svoje vrijednosti i da sam potvrdu iste tražila spolja. Jako je važno da shvatiš da to kako te ljudi vide nema veze samo sa tobom, već i sa naočarima koje oni nose. A svako od nas nosi naočare obojane putem kojim smo prošli i uvjerenjima i programima koje smo usput “pokupili”. Nekoga možeš da podsjećaš na osobu koja ih je povrijedila pa da ti “prišiju etiketu” da ne valjaš, a nekoga možeš podsjećati na one koje najviše vole pa da kažu da si najbolja. Ni jedno ni drugo nema veze sa tvojom vrijednošću. Važno je da ne vjeruješ tuđim mišljenjima o sebi, već da živiš u skladu sa onim ko ti zaista jesi. I da slušaš sebe.
E sad ono što ti možda neće biti lako da čuješ – dužina trajanja perioda u kome se nećeš osjećati dobro zavisi isključivo od tebe. Ne postoji pravilo koliko bi prolazak kroz neko emotivno stanje trebao da traje, niti rangiranje ko je bolja osoba u zavisnosti od dužine tog perioda. Ipak, važno je da budemo svjesni da smo sami odgovorni za to koliko ćemo dugo ostati u nekom stanju i da nema mjesta za okrivljavanje drugih. I ako mene pitaš to je sjajna vijest jer isključivo od nas samih zavisi kako ćemo da se osjećamo i tu nikako ne zavisimo od drugih.
Ako bih trebala da izdvojim tri ključna momenta u mom “oporavku” to bi bilo ovako:
1. Počela sam da pričam sa svojim ljudima. Dugo nijesam htjela da govorim o onome što me je povrijedilo jer sam smatrala da time govorim loše o drugoj osobi (jer sam smatrala da su njihovi postupci bili loši). A onda sam shvatila da nije moja obaveza da čuvam nekoga od izbora koje je sam napravio. Ova mi lekcija koristi mnogo otkad sam je spoznala – ako si bio ok sa tim da odigraš neki potez onda moraš biti ok i sa posljedicama. I jedna odluka te ne definiše automatski kao osobu.
2. Primjena onoga što sam 10 prethodnih godina učila. Ovo!!!!!!
3. Svjesna odluka da želim da se osjećam bolje!! Pronalazila sam sitnice, ali i “krupnice” kojima sam se radovala. Na taj način sam okupirala svoj um da sve više razmišlja o lijepim stvarima i da ne ponavlja non-stop ono što se desilo i na šta realno nijesam mogla da utičem.
I onda sam dobila komentar da sam se brzo oporavila. Da li je brzo ili ne – o tome bi se možda moglo diskutovati, zavisi od subjektivnog osjećaja, ali ono što je sigurno je da sam to svjesno i sa namjerom uradila. Ako ne preduzmeš odgovornost za sebe, svoja osjećanja i svoj život ti zapravo drugima daješ moć da upravljaju tobom. A to ne želimo da dozvolimo.
I za kraj, a da se vratimo na početak gdje sam rekla da mi je interesantna emocija koju osjećam – važno je da znaš da ljudima ne opraštaš zbog njih, već zbog sebe. Nekad znamo da upadnemo u zamku i da mislimo da ako nekome oprostimo time opravdavamo ono što je uradio, ali nije tako. Oprostiti ne znači dozvoliti nekome da to isto ponovi. Oprostiti znači osloboditi sebe tereta koji nosimo zbog tuđe greške.
Interesantno mi je da se sad sa distance osvrnem i pogledam kako sam iz totalnog nemira i “kako je neko mogao to da uradi” došla do potpunog mira i “i on je samo čovjek”.
Ljepota oprosta je upravo u miru koji nakon njega osjećaš.